Povijest Oroslavja

Prema dosad dostupnim povijesnim izvorima, ime Oroslavje se prvi put pojavljuje u drugoj polovici 15. stoljeća, točnije 1477., u jednom regestu vinske desetine. Nalazilo se u sastavu sučije Donja Stubica. No, pojedini lokaliteti na oroslavskom području spominju se već početkom 13. st. (1209.) u poznatoj ispravi ugarskog kralja Andrije II. Tako npr. predium iuxta Crapina nomine Cherniz (područje uz Krapinu imenom Črnec), koji se nalazi ispod mjesta Legrad, u selu Mokrice, zatim toponim Tupliza (Toplica), što su danas Stubičke Toplice i konačno, Kammna (potok Jamno koji razdvaja Stubičku Slatinu i Igrišće i ulijeva se u Krapinu).

Oroslavje se od XIV. stoljeća nalazilo u sastavu susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva što ga je porodica Acha (Aka) držala sve do njihova izumrća u 15. stoljeću. Nakon njih vlasnicima ovog vlastelinstva bila je obitelj Hening i njezini potomci sve do 70-tih godina 16. st. kad se ovo vlastelinstvo počinje raspadati na niz malih posjeda, odnosno vlastelinstava. Sve do 60-tih godina XVI. stoljeća Oroslavje nije imalo veću važnost u okviru susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva. No, otada opažaju se neke promjene, koje pokazuju da je Oroslavje sve više dobila važnost u odnosu na Donju Stubicu, inače upravno i ekonomsko središte stubičkog dijela vlastelinstva. Naime, Oroslavje je tijekom 15. i veći dio 16. stoljeća bilo u sastavu sučije Donja Stubica (Judicatus Stubicza Inferior), no, godine 1567. kao sjedište tzv. Donje sučije pojavljuje se Oroslavje. Tada se spominje i osoba koja je bila na čelu te sučije, a to je Ivan Magaić, inače kasnije poznatiji kao jedan od trojice članova (uz Matiju Gupca i Ivana Pasanca) vrhovnog ustaničkog vijeća, koje je vodilo glasovitu bunu 1573. godine.

Nakon ugušenja seljačke bune, susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo ušlo je u dugi period vlastite dezintegracije. Taj će proces trajati otprilike do sredine 17. stoljeća. U tom se razdoblju potpuno promijenila slika susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva, jer je na njegovom području nastalo niz manjih posjeda (portiones), koje su držale različite plemićke i velikaške obitelji. Ti su posjedi bili organizirani kao mala vlastelinstva sa kurijom (dvorom) kao središtem. Jedno od takvih malih vlastelinstava bilo je i Oroslavje. Godine 1574. u Oroslavju su bila dva vlasnika, a već 1598. čak sedam (Nikola i Pavao Gregorijanec, Nikola Mallakoczy, Ivan i Juraj Ratkay, Benedikt Turoczy i Pavao Zelniczey).Spomenute obitelji stekle su vlasništvo najvećim dijelom pomoću ženidbenih veza sa članovima obitelji Hening-Teuffenbach.

Od 17. st. u povijesti Oroslavja su značajnu ulogu počele igrati plemićke obitelji Vojkovića-Vojkffyja i Čikulina, te od sredine 18. st. i Sermagea, koje us sve ovdje imale svoja sjedišta. Vojkovići dolaze u Oroslavje već krajem 16. st. Najistaknutiji njihov član u 17. st. bio je Ivan II. Vojković (1595-1661.). Zbog svojih zasluga u borbi s Turcima, dobio je 1655.od kralja Ferdinanda III. priznanje plemstva za svoju obitelj. U njegovo vrijeme Oroslavje je organizirano kao dobro uređeno vlastelinstvo. Sredinom 17. st. već postoji kurija (plemićki dvor) sa svojim pripadnostima i crkva, koja je imala svoj vrt i vinograd. To je vjerojatno kapela Bl. Dj. Marije, koja se pod tim imenom u kanonskim vizitacijama spominje prvi put 1669. Oroslavskom vlastelinstvu bit će 1719. pripojeni zabočki posjedi, koje je obitelj Vojković-Vojkffy stekla nakon smrti potomaka obitelji Zaboky. Tim novim vlastelinstvom Oroslavje-Zabok Vojkovići će upravljati stotinjak godina. U XVIII. st. obitelj Vojković doživjela je svoj vrhunac, jer su 1763. stekli grofovsku titulu, a jedan njihov član, Sigismund Vojković-Vojkffy, vršio je službu kraljevskog komornika i bio čak zapovjednik dvorske straže na dvoru carice Marije Terezije. On je vjerojatno između 70-tih do 90-tih godina ovog stoljeća sagradio dvorac, koji postoji još i danas, okružen perivojem.

Obitelj Sermage došla je u posjed Oroslavja Gornjeg nakon dugotrajne parnice oko nasljedstva Čikulinijeve imovine i posjeda. Prvi Sermage došao je iz Francuske (Besancon) i zvao se Josip Petar. On se oženio 1720. sa hrvatskom plemkinjom Marijom Hijacintom Julijanom barunicom Moscon, koja je po majčinoj liniji bila u srodstvu sa Čikulinima. Julijana je uspjela 1755. završiti spor oko Čikulinijeva nasljedstva i postati vlasnicom čitavog stubičkog posjeda, pa i Oroslavja. Njezin sin Petar Trolilo Sremage (1722-1779) ženio se dva puta i još povećao imetak obitelji, te su tako Sermaži postali jedna od moćniji velikaških obitelji u Hrvatskoj u XVIII. st. On je preuredio dvorac Oroslavje Gornje, koji danas više, nažalost, ne postoji (izgorio 1949.) i dao mu barokni duh. Župnik Ignacije Jelačić 70-tih godina je započeo graditi novu kapelu BDM na mjestu stare, koja će se više puta preuređivati i obnavaljati tijekom XIX. st. U vrijeme Dionizija Sermagea, 1846. U Oroslavju je boravio i glasoviti glazbenik Franz Liszt, koji je u Zagrebu održao koncert, a u Oroslavju je bio pri dolasku i odlasku iz Zagreba.

1885.vlasnik dvorca Oroslavje Gornje postao je Ljudevit Lujo Vraniczany, poznati promicatelj umjetnosti i pristaša preporodnih ideja. On je obnovio dvorac, ali bez bitnih promjena. No, uredio je perivoj oko dvorca i dao mu romantičarske elemente, postavio skulpture, fontane i dr. Poznati slikar Vlaho Bukovac ovdje je često boravio i naslikao portrete obitelji Vraniczany i pročelje dvorca.

Oroslavje je do 1874. bilo u sastavu Zagrebačke županije sa upravnom općinom u Donjoj Stubici, a zatim, nakon nove teritorijalno-upravne podjele, u sastavu podžupanije sa sjedištem u Zlataru. Takvo je stanje trajalo do 1886. Kad se opet vraća u upravnu općinu Donja Stubica i u Zagrebačku županiju. Oko 1900. izdvojeno je nekoliko sela (Slatina, Andraševec, Mokrice, Krušljevo Selo) i formirana samostalna općina u Oroslavju.. Godine 1862. u Oroslavju počinje raditi niža pučka škola (prva četiri razreda).

Janko Vojković-Vojkffy prodao je 1897. dvorac i posjed Oroslavje Donje Ugarskoj hipotekarnoj banci. Posjedi su razdijeljeni seljacima, a dvorcem su upravljale razne obitelji: Novakovići, Oršići i Tucići. Godine 1920. (ili 1921.) oba dvorca kupuje zagrebački industrijalac Milan Prpić, koji je u dvorcu Oroslavje Gornje 1925. pretvorio u tekstilnu tvornicu Preslica, a dvorac Oroslavje Donje postao je njegov dom. Već 1926. otvorio je novu tvornicu, “Zagorska tvornica vunenih tkanina d.d.”.U njima je radilo oko 1500 radnika.

Oroslavje se nakon Drugog svjetskog rata i dalje razvijalo kao industrijsko središte. Otvorena je metalska industrija (“Orometal”), grafička (“Birotehnik”), kožarska (“Astra”) te se i dalje razvijala tekstilna industrija (tvornice “Orokonfekcija” i “Oroteks”.Od 1968. postoji i srednja škola, koju danas čini opća gimnazija, tehnička i obrtnička škola i osobne usluge.

© mr. sc. Branko Čičko