> Početna > Oroslavje > Povijest Oroslavja

Povijest Oroslavja

Prošlost Oroslavja neraskidivo je vezana uz prošlost dvaju oroslavskih dvoraca i nekoliko velikaških porodica, koje su bile njihovim vlasnicima i koje su ostavile duboki pečat u oroslavskoj povijesti. To su prije svega porodice Vojković-Vojkffy, Čikulini i Sermage. Oko dva dvorca odvijao se sve do početka XX. stoljeća cjelokupni ekonomski, društveni, politički i društveni život Oroslavja. Danas je, nažalost, ostao samo jedan dvorac, Oroslavje Donje, nekoć vlasništvo obitelji Vojković-Vojkffy, dok je drugi, Oroslavje Gornje, na mjestu današnje tvornice Astra, izgorio 1949.

Prema dosad dostupnim povijesnim izvorima, ime Oroslavje se prvi put pojavljuje u drugoj polovici 15. stoljeća, točnije 1477., u jednom regestu vinske desetine. Nalazilo se u sastavu sučije Donja Stubica. No, pojedini lokaliteti na oroslavskom području spominju se već početkom 13. st. (1209.) u poznatoj ispravi ugarskog kralja Andrije II. Tako npr. predium iuxta Crapina nomine Cherniz (područje uz Krapinu imenom Črnec), koji se nalazi ispod mjesta Legrad, u selu Mokrice, zatim toponim Tupliza (Toplica), što su danas Stubičke Toplice i konačno, Kammna (potok Jamno koji razdvaja Stubičku Slatinu i Igrišće i ulijeva se u Krapinu).

Oroslavje se od XIV. stoljeća nalazilo u sastavu susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva što ga je porodica Acha (Aka) držala sve do njihova izumrća u 15. stoljeću. Nakon njih vlasnicima ovog vlastelinstva bila je obitelj Hening i njezini potomci sve do 70-tih godina 16. st. kad se ovo vlastelinstvo počinje raspadati na niz malih posjeda, odnosno vlastelinstava. Sve do 60-tih godina XVI. stoljeća Oroslavje nije imalo veću važnost u okviru susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva. No, otada opažaju se neke promjene, koje pokazuju da je Oroslavje sve više dobila važnost u odnosu na Donju Stubicu, inače upravno i ekonomsko središte stubičkog dijela vlastelinstva. Naime, Oroslavje je tijekom 15. i veći dio 16. stoljeća bilo u sastavu sučije Donja Stubica (Judicatus Stubicza Inferior), no, godine 1567. kao sjedište tzv. Donje sučije pojavljuje se Oroslavje. Tada se spominje i osoba koja je bila na čelu te sučije, a to je Ivan Magaić, inače kasnije poznatiji kao jedan od trojice članova (uz Matiju Gupca i Ivana Pasanca) vrhovnog ustaničkog vijeća, koje je vodilo glasovitu bunu 1573. godine.

Oroslavska sučija je tada brojila 17 sela (Andraševec, Krušljevo Selo, Slatina, Pustodol, Lipovec, Štefandol (blizu Andraševca), Kamenjak (brdo kraj Stubičkih Toplica), Toplice (Stubičke Toplice) itd.). Oroslavje će do kraja 16. st. postati gospodarsko središte stubičkog vlaastelinstva. Razlozi za to sasvim sigurno su praktične naravi, jer je položaj Oroslavja bio mnogo povoljniji, više u ravnici, uz dolinu rijeke Krapine, uz koju je tekao važan trgovački put prema Ptuju i austrijskim zemljama te Bavarskoj. To je i najvjerojatnije razlog, što je stubički kaštel, koji se nalazio na nepristupačnom brdovitom mjestu i koji je bio dosta udaljen od tog trgovačkog puta, bio do kraja XVI. stoljeća napušten. U prilog porastu značaja Oroslavja nauštrb Donje Stubice idu i podaci koje donose registri žitne desetine. Tako je npr. 1549. U Oroslavju bilo 36 kmetova koji su plaćali žitnu desetinu, a u Donjoj Stubici 11. Tridesetak godina kasnije, 1581.broj kmetova u Oroslavju se povećao na 46, što je bilo triput više nego u Donjoj Stubici.

Nakon ugušenja seljačke bune, susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo ušlo je u dugi period vlastite dezintegracije. Taj će proces trajati otprilike do sredine 17. stoljeća. U tom se razdoblju potpuno promijenila slika susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva, jer je na njegovom području nastalo niz manjih posjeda (portiones), koje su držale različite plemićke i velikaške obitelji. Ti su posjedi bili organizirani kao mala vlastelinstva sa kurijom (dvorom) kao središtem. Jedno od takvih malih vlastelinstava bilo je i Oroslavje. Godine 1574. u Oroslavju su bila dva vlasnika, a već 1598. čak sedam (Nikola i Pavao Gregorijanec, Nikola Mallakoczy, Ivan i Juraj Ratkay, Benedikt Turoczy i Pavao Zelniczey).Spomenute obitelji stekle su vlasništvo najvećim dijelom pomoću ženidbenih veza sa članovima obitelji Hening-Teuffenbach.

Od 17. st. u povijesti Oroslavja su značajnu ulogu počele igrati plemićke obitelji Vojkovića-Vojkffyja i Čikulina, te od sredine 18. st. i Sermagea, koje us sve ovdje imale svoja sjedišta. Vojkovići dolaze u Oroslavje već krajem 16. st. Najistaknutiji njihov član u 17. st. bio je Ivan II. Vojković (1595-1661.). Zbog svojih zasluga u borbi s Turcima, dobio je 1655.od kralja Ferdinanda III. priznanje plemstva za svoju obitelj. U njegovo vrijeme Oroslavje je organizirano kao dobro uređeno vlastelinstvo. Sredinom 17. st. već postoji kurija (plemićki dvor) sa svojim pripadnostima i crkva, koja je imala svoj vrt i vinograd. To je vjerojatno kapela Bl. Dj. Marije, koja se pod tim imenom u kanonskim vizitacijama spominje prvi put 1669. Oroslavskom vlastelinstvu bit će 1719. pripojeni zabočki posjedi, koje je obitelj Vojković-Vojkffy stekla nakon smrti potomaka obitelji Zaboky. Tim novim vlastelinstvom Oroslavje-Zabok Vojkovići će upravljati stotinjak godina. U XVIII. st. obitelj Vojković doživjela je svoj vrhunac, jer su 1763. stekli grofovsku titulu, a jedan njihov član, Sigismund Vojković-Vojkffy, vršio je službu kraljevskog komornika i bio čak zapovjednik dvorske straže na dvoru carice Marije Terezije. On je vjerojatno između 70-tih do 90-tih godina ovog stoljeća sagradio dvorac, koji postoji još i danas, okružen perivojem.

Godine 1614. u Oroslavje dolazi Julije Čikulin, najpoznatiji pripadnik obitelji koja će u 17. st. doživjeti ubrzani društveni uspon, uglavnom zahvaljujući bavljenju financijskim poslovima i posuđivanju novca mnogim hrvatskim velikašima. Obitelj potječe iz Italije (Pesaro), a u Hrvatsku su došli početkom 16. st. i nastanili su se u Rijeci, gdje su vršili značajne dužnosti u gradu. Julije Čikulin, koji je od 1599. upravljao posjedima grofa Jurja Zrinskog, nakon spora sa njim i dugotrajne sudske parnice, počeo je već početkom 17. st. kupovati dijelove bivšeg susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Sve do smrti posljednjeg Čikulina, Ivana Franje, 1746., svoje su sjedište imali u Oroslavju.

Obitelj Sermage došla je u posjed Oroslavja Gornjeg nakon dugotrajne parnice oko nasljedstva Čikulinijeve imovine i posjeda. Prvi Sermage došao je iz Francuske (Besancon) i zvao se Josip Petar. On se oženio 1720. sa hrvatskom plemkinjom Marijom Hijacintom Julijanom barunicom Moscon, koja je po majčinoj liniji bila u srodstvu sa Čikulinima. Julijana je uspjela 1755. završiti spor oko Čikulinijeva nasljedstva i postati vlasnicom čitavog stubičkog posjeda, pa i Oroslavja. Njezin sin Petar Trolilo Sremage (1722-1779) ženio se dva puta i još povećao imetak obitelji, te su tako Sermaži postali jedna od moćniji velikaških obitelji u Hrvatskoj u XVIII. st. On je preuredio dvorac Oroslavje Gornje, koji danas više, nažalost, ne postoji (izgorio 1949.) i dao mu barokni duh. Župnik Ignacije Jelačić 70-tih godina je započeo graditi novu kapelu BDM na mjestu stare, koja će se više puta preuređivati i obnavaljati tijekom XIX. st. U vrijeme Dionizija Sermagea, 1846. U Oroslavju je boravio i glasoviti glazbenik Franz Liszt, koji je u Zagrebu održao koncert, a u Oroslavju je bio pri dolasku i odlasku iz Zagreba.

1885.vlasnik dvorca Oroslavje Gornje postao je Ljudevit Lujo Vraniczany, poznati promicatelj umjetnosti i pristaša preporodnih ideja. On je obnovio dvorac, ali bez bitnih promjena. No, uredio je perivoj oko dvorca i dao mu romantičarske elemente, postavio skulpture, fontane i dr. Poznati slikar Vlaho Bukovac ovdje je često boravio i naslikao portrete obitelji Vraniczany i pročelje dvorca.


Oroslavje je do 1874. bilo u sastavu Zagrebačke županije sa upravnom općinom u Donjoj Stubici, a zatim, nakon nove teritorijalno-upravne podjele, u sastavu podžupanije sa sjedištem u Zlataru. Takvo je stanje trajalo do 1886. Kad se opet vraća u upravnu općinu Donja Stubica i u Zagrebačku županiju. Oko 1900. izdvojeno je nekoliko sela (Slatina, Andraševec, Mokrice, Krušljevo Selo) i formirana samostalna općina u Oroslavju.. Godine 1862. u Oroslavju počinje raditi niža pučka škola (prva četiri razreda).

Janko Vojković-Vojkffy prodao je 1897. dvorac i posjed Oroslavje Donje Ugarskoj hipotekarnoj banci. Posjedi su razdijeljeni seljacima, a dvorcem su upravljale razne obitelji: Novakovići, Oršići i Tucići. Godine 1920. (ili 1921.) oba dvorca kupuje zagrebački industrijalac Milan Prpić, koji je u dvorcu Oroslavje Gornje 1925. pretvorio u tekstilnu tvornicu Preslica, a dvorac Oroslavje Donje postao je njegov dom. Već 1926. otvorio je novu tvornicu, “Zagorska tvornica vunenih tkanina d.d.”.U njima je radilo oko 1500 radnika.

Oroslavje se nakon Drugog svjetskog rata i dalje razvijalo kao industrijsko središte. Otvorena je metalska industrija (“Orometal”), grafička (“Birotehnik”), kožarska (“Astra”) te se i dalje razvijala tekstilna industrija (tvornice “Orokonfekcija” i “Oroteks”.Od 1968. postoji i srednja škola, koju danas čini opća gimnazija, tehnička i obrtnička škola i osobne usluge.

© mr. sc. Branko Čičko

Galerija slika
Banner2
Banner3
Facebook